Zagreb 19. XI. 1926.
Zofka diktira:
Draga moja!
Draga Minka, dragi Franjo!
Ove zadnje dane, imam neke čudne jake grčeve u srcu i glavi i jako mi je zlo. Već dulje vremena ne spavam nikako, neke čudne me slutnje saleću. -
Ako mi se što god dogodi molim da dođe barem jedan na moj pogreb i neka onda odnese sobom sve moje rukopise i pisma, što je još ostalo. Što je hrvatski pisano, naime rukopisi, to neka Žensko društvo pošalje natrag u Zagreb gospođi Zenki Frangeš, na Žensku Udrugu, da ona to izda ili. Iz onih drugih listova mojih i od djece i od onih koji su mi pisali napišite Vi dva monografiju na moju uspomenu, naravno slovenski. Ono što je tamno ako nađete štogod i nelijepog uništite. Mislite sebi, da sam Vaša sestra.
Ono drugo objavite gdje, ili dajte u muzej, a ono što ke mojoj djeci za uspomenu, pošaljite ako se što nađe djeci natrag. Tako sam utučena, da nisam za ništa sposobna, a pripremila sam si materijal za 20 romana.
Vi če te već videti. Od tok što će te objaviti molim, da ako bi mali procent dali i mojoj deci. Naravno, da glavno ide Vama, jer Vi će te moju dušu vratit mojoj djeci. Učinite sve "Sudbinom". Niti ne krivim toliko nikoga nego sudbina je bila za mene tako strašna. Dr. Jelovšek, oklista u Karlovcu ima mnogo mojih pisama, pa ako bi Vam hteo dati, ali radi neke stvari ne sme on igrati važnu i lepu ulogu. Pitajte g. Virgler. Želela bi da se i Vladoša spomene. Lepo Vam se zahvaljujem za svu Vašu veliku dobrotu i za sve što učiniste za mene.
Poljubljam Tebe Minka in Tebe Fran!
Zofka
Nikar nič čez Zagreb in čez Hrvate, moje hčerke tukaj živijo. Pišita - samo pojedinici, a koje već krije crna zemlja, a inače je moj život protekao u Zagrebu, gdje mi je bilo suđeno da doživim mnogo sreće, a još više nesreće. Želim, da mi Juraj ne bude prikazan drukčije, nego, da je i njega uhvatila sudbina. Primite pozdrav i od
Julke Božičković
KORESPONDENCA